Velika džamija Baiturrahman (Masjid Raya Baiturrahman) stoji u središtu Banda Aceha, glavnog grada indonezijske pokrajine Aceh, i smatra se simbolom vjere, kulture i identiteta Aceha. Današnju zgradu, u stilu mogulskog preporoda s crnim kupolama, podigla je nizozemska kolonijalna uprava između 1879. i 1881, na mjestu stare džamije Acehskog sultanata koja je izgorjela 1873. godine. Džamija je preživjela tsunami 2004. uz manja oštećenja i služila kao utočište, a nakon proširenja 2015–2017. u njenom dvorištu stoji 12 velikih električnih kišobrana.
Džamija Acehskog sultanata
Aceh, na sjevernom vrhu Sumatre, stoljećima je bio sjedište moćnog sultanata, a njegova glavna džamija – Masjid Raya, Velika džamija – stajala je uz sultanov dvor. Prema Wikipediji i članku indonezijskog Ministarstva finansija, sagrađena je 1612. (1022. po Hidžri), u doba sultana Iskandara Mude. Neki izvori navode čak 1292. godinu i sultana Alaidina Mahmudsyaha, a Archnet kao neposrednu prethodnicu današnje džamije navodi džamiju sultana Nur al-Alama iz 1872. godine.
Stara džamija imala je, kao i druge tradicionalne acehske građevine, višeslojni krov od slame. U aprilu 1873, na početku Acehskog rata, nizozemske kolonijalne snage napale su sultanov dvor. Prema Wikipediji, 10. aprila acehski borci pucali su iz džamije, a signalne rakete pale su na slamnati krov, koji se zapalio. Izvori to opisuju različito: Archnet kaže da su džamiju uništili Nizozemci, a članak Ministarstva finansija njeno spaljivanje veže za drugi pohod pod generalom van Swietenom.
Nova džamija iz 1881. godine
General van Swieten obećao je lokalnim prvacima da će džamija biti ponovo sagrađena. Kamen temeljac položio je 1879. – prema članku Ministarstva finansija 9. oktobra (13. ševvala 1296) – Tengku Qadhi Malikul Adil, koji je postao i prvi imam nove džamije. Gradnja je završena 27. decembra 1881, u vrijeme Muhammeda Dauda Šaha, posljednjeg acehskog sultana.
Mnogi Acehani isprva nisu htjeli klanjati u džamiji koju su podigli oni s kojima su bili u ratu; Archnet bilježi da su vjerski prvaci dugo smatrali da nije prikladna za zajedničku molitvu. S vremenom je džamija ipak postala ponos grada i znak vjerskog značaja Aceha, koji se naziva i Serambi Mekah – „predvorje Meke“.
Fotografija: Peter Mundy, Dirk de Jong, Mcshabry, Si_Gam · Public domain, CC BY-SA 4.0, CC BY-SA 3.0, CC BY 2.0 · Wikimedia Commons · Wikimedia Commons
Gradnja i ukrasi
Prema Wikipediji, projekt je izradio nizozemski arhitekta Gerrit Bruins, a L. P. Luijks ga je prilagodio i nadzirao gradnju, koju je izveo izvođač Lie A Sie; Archnet arhitektu navodi kao „de Bruchi“. Stil je mogulski preporod: velike kupole i minareti po uzoru na mogulske džamije, uz maurske detalje poput lukova u obliku suze i arabeski u gipsu.
Crne kupole napravljene su od šindre od tvrdog drveta, složene poput crijepa – Archnet navodi željezno drvo. Kamen za gradnju dopremljen je iz Nizozemske, mramor za stepenice i podove iz Kine, a vitraži iz Belgije; unutrašnjost krase zidovi i stubovi s reljefima, rezbarena drvena vrata i bronzani lusteri. Prvobitno je džamija imala samo jednu kupolu i jedan minaret.
Kroz stoljeća
Džamija je kasnije više puta proširivana, a izvori se razlikuju u godinama. Prve dvije bočne kupole dodane su 1935. (Archnet: 1936), još dvije krajem pedesetih godina (Wikipedia: 1958, Archnet: 1957, kada je, prema Archnetu, dobila i ime Baiturrahman), a posljednje proširenje Wikipedia stavlja u 1982, a članak Ministarstva finansija u 1991–1993. Danas džamija ima sedam kupola; Wikipedia navodi osam minareta, među njima i najviši u Banda Acehu.
U zemljotresu i tsunamiju u Indijskom okeanu 26. decembra 2004, koji je teško pogodio Banda Aceh, džamija je ostala stajati dok su okolne zgrade bile razorene. Prema Wikipediji, pretrpjela je manja oštećenja, poput pukotina u zidovima, a minaret od 35 metara kod glavne kapije se blago nagnuo i napukao. Džamija je služila kao privremeno utočište za ljude koji su ostali bez doma, a namaz se u njoj ponovo klanjao nakon dvije sedmice.
Za ljude koji su u tim danima izgubili svoje najbliže, džamija je bila mjesto okupljanja, dove i strpljenja. O vjerniku u radosti i u nevolji Poslanik ﷺ je rekao:
„Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je dobro za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim sa vjernikom. Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa mu bude dobro, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi pa mu opet bude dobro.“
- 1612.džamija sultanata u doba Iskandara Mude (drugi izvori: 1292. ili 1872.)
- 10. 4. 1873.stara džamija izgorjela na početku Acehskog rata
- 1879.kamen temeljac nove džamije
- 27. 12. 1881.nova džamija završena, s jednom kupolom
- 1935.dodane dvije bočne kupole (Archnet: 1936.)
- 1957–58.još dvije kupole i minareti
- 1982. / 1991–93.proširenje na sedam kupola (izvori se razlikuju)
- 26. 12. 2004.džamija preživljava tsunami i služi kao utočište
- 2015.početak velikog proširenja
- 13. 5. 2017.otvaranje: 12 električnih kišobrana
Džamija danas
U julu 2015. počeli su radovi na velikom proširenju, po uzoru na Poslanikovu džamiju u Medini. U dvorištu je postavljeno 12 električnih kišobrana, svaki veličine 24 × 24 metra, koji vjernicima pružaju hlad, a ispod njih je podzemna etaža od oko 8.600 m² s parkingom za 254 automobila i 347 motocikala te 288 mjesta za abdest. Prva faza svečano je otvorena 13. maja 2017; budžet prve faze bio je, prema portalu Tirto, 458 milijardi rupija.
Prema portalu Merdeka, kapacitet je s oko 9.000 porastao na oko 24.400 vjernika u džamiji i pod kišobranima; članak Ministarstva finansija navodi do 24.000 vjernika i oko 4.760 m² unutrašnjeg prostora s mramornim podom. Džamija je i danas glavno vjersko središte i najpoznatiji simbol Banda Aceha.
Tekst je napisala redakcija Prayer Time na osnovu navedenih izvora.







