Ulu džamija, glavna džamija grada Cizrea na jugoistoku Turske, stoji u starom Džeziretu ibn Omer na rijeci Tigris. Predaja kaže da je na njenom mjestu već 639. godine, kada je ovaj kraj prihvatio islam, jedna crkva pretvorena u džamiju, ali o prvoj zgradi nema pouzdanih podataka. Današnja građevina potiče, prema natpisima, iz 1155–1160. godine, a njena metalna vrata s tokmacima u obliku zmajeva danas se čuvaju u muzejima.
Džeziret ibn Omer i predaja
Cizre leži na rijeci Tigris, u turskoj pokrajini Şırnak. Stari grad, arapski Džeziret ibn Omer („Omerovo ostrvo“), prema Wikipediji je u 9. stoljeću osnovao el-Hasan ibn Omer, emir Mosula, na vještačkom ostrvu u Tigrisu. Kroz stoljeća su njime vladali Hamdanidi, Mervanidi, Seldžuci, Zengidi, Ilhanidi, beylik Bohtan, Akkojunlu i Osmanlije.
Lokalna predaja seže dalje: kada je ovaj kraj 639. godine prihvatio islam, na mjestu džamije jedna je crkva, kako se vjeruje, pretvorena u džamiju. To je predaja, a ne potvrđena činjenica – i brošura turskog Ministarstva kulture i turizma i studija Sultan Çaça naglašavaju da o prvoj zgradi nema pouzdanih podataka. Ta godina je, uz to, ranija od 9. stoljeća, u koje Wikipedia smješta osnivanje samog grada.
Glavna džamija za džumu
Turska riječ ulu znači „velik“: ulu džamija je glavna, saborna džamija grada, u kojoj se klanja džuma-namaz. Srednjovjekovni pisci bilježe koliko je Džeziret ibn Omer bio živ grad: u 12. stoljeću imao je bolnicu, 19 džamija, 14 hamama i 30 česmi, a u 13. stoljeću Ibn Šeddad navodi dvije velike džamije i 80 džamija. Gradsku džamiju spominje i Ibn Hallikan početkom 13. stoljeća, a zapisao ju je i Ibn Battuta, koji je grad posjetio 1327. godine.
O petku, danu kada se grad okuplja u svojoj velikoj džamiji, Poslanik ﷺ je rekao:
„Najbolji dan u kojem se Sunce rodilo, jeste petak; toga dana stvoren je Adem…“
Fotografija: MikaelF · CC BY-SA 3.0 · Wikimedia Commons · Wikimedia Commons
Gradnja i vrata
Džamija ima pravougaonu osnovu, razvijenu u širinu, i Sultan Çaça je ubraja među najranije primjere anadolske džamijske arhitekture. Na zgradi je osam natpisa, a ulice je okružuju sa sve četiri strane. Minaret, prema istoj studiji dodan 1156. (550. h.), jedini je dio koji je ostao u izvornom obliku.
Najpoznatija su njena dvokrilna vrata: drveni okvir obložen mesingom i bakrenim limom, prikovan željeznim ekserima, ukupno 300 × 224 cm. Datiraju se u kraj 12. ili početak 13. stoljeća i vjerovatno su izrađena u radionici u Diyarbakıru ili Mardinu. Na njima je djelimično oštećen arapski natpis s imenom vladara Ebu-l-Kasima Mahmuda Sendžer-šaha.
Bronzani tokmaci, veliki oko 27 × 24 cm, prikazuju zmajeve i lavlju glavu i datiraju se u prvu polovinu 13. stoljeća. Çaça zastupa mišljenje da ih je osmislio el-Džezeri, učenjak rođen u Cizreu, koji je u svojoj knjizi o mehaničkim napravama, napisanoj oko 1205–1206. na artukidskom dvoru, opisao slična vrata i tokmak. To je pretpostavka zasnovana na sličnosti oblika i vremena, a ne potvrđena činjenica.
Kroz stoljeća
Prema natpisima, današnja zgrada podignuta je između 1155. i 1160. godine, u doba zengijskih atabega Mosula; Wikipedia navodi 1155. Prema Çaçi, minaret je dodan 1156. (550. h.), a 1160–1161. (555. h.) džamiju je obnovio atabeg Ebu-l-Kasim Mahmud Sendžer-šah. Tu se izvori ne slažu: prema Wikipediji, Mahmud je naslijedio oca Sendžer-šaha tek 1208. godine i džamija je obnovljena za njegove vladavine, a baza Art of the Middle Ages također vezuje vrata za njegovo doba, u 13. stoljeću.
Brošura Ministarstva bilježi popravke 1203. i 1284. godine. Džamija je temeljito obnovljena 1945–1946, kada je zamijenjen i okvir vrata. Godine 1969. jedan tokmak je ukraden i odnesen u inostranstvo – danas je u Davidovoj zbirci u Kopenhagenu (br. 38/1973). Drugi je radi zaštite skinut, čuvan u Muzeju u Mardinu, a od 1976. u Istanbulu, a vrata su 1982. prenesena u Muzej tursko-islamske umjetnosti.
- 639.predaja: crkva pretvorena u džamiju
- 9. st.el-Hasan ibn Omer osniva Džeziret ibn Omer
- 1155–1160.današnja zgrada prema natpisima (Wikipedia: 1155.)
- 1156.minaret (550. h.)
- 1160–1161.obnova (555. h.), prema Çaçi pod Mahmudom Sendžer-šahom
- 1203. i 1284.popravci
- 1945–1946.temeljita obnova
- 1969–1982.jedan tokmak ukraden; drugi tokmak i vrata preneseni u Istanbul
- 2007.posljednja obnova (Generalna direkcija vakufa)
Džamija danas
Posljednju obnovu izvela je 2007. godine turska Generalna direkcija vakufa. Džamija je danas otvorena za namaz i, prema Ministarstvu kulture i turizma, ubraja se među najvažnije građevine u regiji.
Njena najpoznatija umjetnička djela danas se gledaju u muzejima: vrata s jednim tokmakom u Istanbulu, drugi tokmak u Kopenhagenu. Sličan tokmak, pronađen u Tbilisiju, čuva se u Muzeju islamske umjetnosti u Berlinu.
Tekst je napisala redakcija Prayer Time na osnovu navedenih izvora.
