Džamija Huaišeng u Guangzhouu (Kantonu) ubraja se među najstarije džamije u Kini. Predaja njen nastanak veže za 627. godinu, a historičari je smještaju u doba dinastija Tang ili Song, kada su arapski i perzijski trgovci živjeli u ovoj velikoj luci. Njen minaret Guangta, visok oko 36 metara, vijekovima je bio najviša građevina u gradu i, prema izvorima, služio i kao svjetionik.
Jedna od najstarijih džamija u Kini
Arapski i perzijski trgovci pristajali su u Guangzhou, luku na rijeci Biserna, već u 7. stoljeću. Mnogi su se tu nastanili, a njihovi potomci postali su dio kineskog muslimanskog naroda Hui. Džamija Huaišeng nastala je u njihovoj četvrti, a ulica u kojoj stoji i danas nosi ime po njenom minaretu – Guangta.
Kineski naziv Huaishengsi znači otprilike „džamija u spomen na Poslanika ﷺ“. Na engleskom je poznata i kao Džamija svjetionik, po svom minaretu.
Predaja i historija
Stari rukopisi kineskih muslimana kažu da je džamija sagrađena 627. godine i pripisuju njenu gradnju ashabu Sa'du ibn Ebi Vekkasu. Moderni historičari za to ne nalaze potvrdu: u islamskim izvorima nema spomena da je Sa'd putovao u Kinu, a i tatarski putopisac Abdurrešid Ibrahim je tu priču odbacio.
Najraniji pouzdani podaci o džamijama u Kini potiču iz doba dinastije Song (960–1279), a džamija je vjerovatno postojala već početkom tog perioda. Najstariji sačuvani natpis u njoj, iz 1350. godine, bilježi da je nekoliko godina ranije izgorjela i da je obnovljena.
Fotografija: Scott Edmunds, Chintunglee, 関野貞, Ismaila1977 · CC BY 4.0, Public domain, CC BY 2.0, CC BY-SA 4.0 · Wikimedia Commons · Wikimedia Commons
Guangta, minaret svjetionik
Minaret Guangta je debeli valjkasti toranj od cigle visok oko 36 metara, bez ukrasa – otuda mu i ime, koje se tumači i kao „glatki toranj“ i kao „toranj svjetlosti“. Unutra se dva isprepletena spiralna stubišta penju do balkona, s kojeg se učio ezan; noću je, prema izvorima, na njemu gorjelo svjetlo koje je brodovima na rijeci pokazivalo put. Sve do početka 20. stoljeća bio je najviša građevina u Guangzhouu.
Na vrhu je nekad stajao zlatni pijetao koji se okretao na vjetru i pokazivao njegov smjer. Vjetar ga je oborio u doba dinastije Ming i ponovo 1669. godine, pa ga je zamijenio vrh u obliku tikve, a od obnove 1934. minaret ima šiljat vrh.
Visoki minareti služili su da se ezan čuje nadaleko. O nagradi onih koji ga uče Poslanik ﷺ je rekao:
„Mujezini će imati najduže vratove na Sudnjem danu.“
Kroz stoljeća
Džamija je izgorjela 1343. i obnovljena sedam godina kasnije, 1350, u doba mongolske dinastije Yuan. Godinu ranije na njenom mezarju pokopan je Ramadan ibn Alauddin, prvi poimenično poznati musliman iz Koreje. Nakon novog požara džamija je 1695. sagrađena iznova, a današnji raspored zgrada potiče iz te obnove.
Molitvena dvorana obnovljena je 1935. u betonu, a nakon 1949. džamija je tri puta temeljito popravljana, uz čuvanje njenog izvornog izgleda. Godine 1996. upisana je na listu nacionalnih kulturnih spomenika Kine.
- 627.godina gradnje prema predaji
- 960–1279.dinastija Song: najraniji pouzdani podaci o džamijama u Kini
- 1343.džamija izgorjela
- 1349.na mezarju pokopan Ramadan ibn Alauddin iz Koreje
- 1350.obnova i najstariji sačuvani natpis
- 1669.vjetar ponovo obara zlatnog pijetla s minareta
- 1695.obnova nakon požara: današnji raspored
- 1934–1935.šiljati vrh minareta, betonska molitvena dvorana
- 1996.nacionalni kulturni spomenik Kine
Današnja džamija
Kompleks od oko 3.000 m² raspoređen je, po kineskom običaju, simetrično duž osi sjever–jug. Kroz kapiju od crvene cigle ulazi se u usko dvorište, pa kroz unutrašnju kapiju s dvostrukim krovom do dvorišta pred molitvenom dvoranom od oko 400 m². Na osi su i kula za posmatranje mlađaka i biblioteka Kur'ana, a u džamiji se čuva više od 40 kamenih ploča i natpisa na arapskom i kineskom jeziku.
Spoj kineske gradnje – zeleni crijep, drveni konzolni sistemi – s minaretom i mihrabom okrenutim prema Mekki čini je primjerom džamija nastalih u kineskim lukama. Huaišeng je i danas glavna džamija Guangzhoua u kojoj se redovno klanja, a u njenoj ulici još ima mnogo halal restorana i radnji.
Tekst je napisala redakcija Prayer Time na osnovu navedenih izvora.






