Badšahi džamija („Carska džamija“) u Lahoreu jedna je od najvećih i najpoznatijih džamija mughalskog doba. Dao ju je podići car Aurangzeb, a sagrađena je od crvenog pješčara i bijelog mramora između 1671. i 1673. godine, nasuprot Lahorske tvrđave. Preživjela je vrijeme kada je služila kao vojna konjušnica i garnizon, a danas je ponovo mjesto molitve za mnoštvo vjernika.
Carska džamija Aurangzeba
Badšahi džamiju dao je podići mughalski car Aurangzeb, poznat i kao Alamgir (vladao 1658–1707). Gradnju je nadzirao njegov brat po mlijeku i guverner Lahora Muzaffar Husein, poznat kao Fidai Khan Koka. Prema Wikipediji i Upravi vakufa Pandžaba, radovi su trajali od 1671. do 1673. godine; natpis na kapiji, prema UNESCO-u i Archnetu, nosi 1084. godinu po Hidžri, odnosno 1673–74.
Izvori različito navode i povod gradnji: Wikipedia je povezuje s Aurangzebovim vojnim pohodima na jugu Indije, a Archnet navodi da je podignuta i da čuva relikvije pripisane Poslaniku ﷺ. Tlocrt prati Džamiju Džami u Delhiju, koju je podigao Šah Džihan, ali u mnogo većem razmjeru. Prema Wikipediji, bila je najveća džamija mughalskog doba i više od tri stoljeća najveća džamija na svijetu, sve do kraja 20. stoljeća.
Uz Lahorsku tvrđavu i Hazuri Bagh
Džamija stoji nasuprot Lahorske tvrđave, uz njen zapadni zid. Između njih je pravougaoni vrt Hazuri Bagh: na njegovoj zapadnoj strani je ulaz u džamiju, a na istočnoj kapija Alamgiri, ulaz u tvrđavu koji je također dao sagraditi Aurangzeb. Na južnoj strani vrta je kapija Rošnai, jedna od trinaest izvornih kapija Lahora.
U vrtu, nasuprot džamiji, stoji mramorni paviljon Hazuri Bagh Baradari, koji je 1818. dao podići sikhski vladar Randžit Singh. Kraj ulaza u džamiju, sjeverno od kapije, nalaze se turbe pjesnika i mislioca Muhammeda Ikbala i grob Sikandara Hajata Khana, premijera Pandžaba zaslužnog za obnovu džamije.
Džamija i dvorište stoje na podiju do kojeg vode 22 stepenice. Dvospratna kapija od crvenog pješčara ima mukarnase i natpis od umetnutog mramora: „Masjid Abul Zafar Muhy-ud-Din Mohammad Alamgir Badshah Ghazi“.
Fotografija: Idaudpota, M.junaid0906, Fassifarooq, Abdulmutlib12 · CC BY-SA 4.0, CC BY-SA 3.0 · Wikimedia Commons · Wikimedia Commons
Gradnja
Kompleks zauzima kvadrat od 170 × 170 metara. Ogromno dvorište od oko 25.600 m² okružuju jednobrodne arkade. Prema Wikipediji, kada služi kao bajramska musala, u dvorište stane 100.000 vjernika, a molitvena dvorana prima 10.000. Prema Upravi vakufa Pandžaba, u sredini dvorišta je bazen s vodom.
Zgrada je od crvenog pješčara, s umetcima i rezbarijom od bijelog mramora. Nad molitvenom dvoranom uzdižu se tri mramorne kupole, od kojih je srednja najveća, a njenu unutrašnjost krase cvjetni motivi i kartuše u oslikanom štuku, freske i mramorna intarzija.
Džamija ima osam minareta: četiri glavna na uglovima dvorišta i četiri manja na uglovima molitvene dvorane. Glavni minareti su osmougaoni, sa tri sprata, visoki po 60 metara, a završavaju mramornim paviljonima.
Kroz stoljeća
Sikhska vojska Randžita Singha zauzela je Lahore 7. jula 1799. Dvorište džamije tada je korišteno kao konjušnica, a njenih 80 hudžri (malih soba za učenje) kao smještaj za vojnike i skladište. Nakon smrti Randžita Singha 1839. njegov sin Kharak Singh počeo je uz džamiju graditi njegov samadhi (spomen-grobnicu).
U borbi za vlast 1841. godine Sher Singh postavio je na minarete lake topove i gađao pristalice Čand Kaur, koji su se sklonili u Lahorsku tvrđavu. Wikipedia navodi i da je francuski oficir u njegovoj službi koristio tunel između džamije i tvrđave kao skladište baruta.
Britanci su zauzeli Lahore 1849, a džamija i tvrđava i dalje su služile kao vojni garnizon. Godine 1852. osnovana je Uprava Badšahi džamije koja je trebala voditi obnovu, a 1856. glavni komesar Pandžaba John Lawrence vratio je džamiju muslimanima. Prema Wikipediji, nakon ustanka 1857. Britanci su srušili hudžre oko dvorišta i zamijenili ih otvorenim arkadama (dalanima).
Od 1939. premijer Pandžaba Sikandar Hajat Khan prikupljao je sredstva za temeljitu obnovu, koju je vodio arhitekt Navab Alam Jar Džang Bahadur. Radovi su nastavljeni i nakon nezavisnosti Pakistana i završeni 1960, a koštali su 4,8 miliona rupija. Archnet bilježi obnovu iz 1983, kada su fasade hudžri obložene crvenim pješčarom; 2000. popravljena je mramorna intarzija u molitvenoj dvorani, a 2008. počela je zamjena ploča od crvenog pješčara u dvorištu kamenom iz okoline Džajpura.
- 1671–1673.Aurangzeb podiže džamiju; gradnju nadzire Fidai Khan Koka
- 1084. h. (1673–74.)godina na natpisu ulazne kapije
- 1799.Sikhi zauzimaju Lahore; dvorište postaje konjušnica
- 1841.Sher Singh postavlja topove na minarete
- 1849.Britanci zauzimaju Lahore; džamija ostaje garnizon
- 1856.džamija vraćena muslimanima
- 1939–1960.velika obnova (4,8 miliona rupija)
- 1974.džuma šefova 39 muslimanskih država
- 1993.na UNESCO-ovoj preliminarnoj listi Svjetske baštine
- 2026.relikvije prenesene u novu galeriju
Džamija danas
Prema Upravi vakufa Pandžaba, u maloj galeriji na spratu ulazne kapije čuvaju se relikvije koje se pripisuju Poslaniku ﷺ, hazreti Aliji, hazreti Fatimi, imamima Hasanu i Husejnu i Abdulkadiru Gejlaniju. Wikipedia navodi oko 27 predmeta, izloženih od 1885, i bilježi da ih je većinu prvi stekao Timur nakon osvajanja Damaska 1401; prema istom izvoru, 2026. su preneseni u novu galeriju. Muzej čuva i Kur’an od 30 džuzova izvezen zlatnim i srebrnim koncem na platnu (1966–1976).
Dana 22. februara 1974, za vrijeme drugog samita islamskih zemalja u Lahoreu, u džamiji su džumu klanjali šefovi 39 muslimanskih država. Pakistan ju je 14. decembra 1993. predložio za UNESCO-ovu Svjetsku baštinu, i od tada je na preliminarnoj listi. Prema Wikipediji, danas je treća po veličini džamija u Pakistanu.
Dvorište koje se puni vjernicima podsjeća na riječi Poslanika ﷺ o onima koje će Allah ﷻ zakloniti Svojim hladom:
„Sedam vrsta ljudi bit će u Allahovom hladu, na dan kad nikakvoga drugog hlada neće biti… čovjek čije je srce neprestano vezano za džamiju…“
Tekst je napisala redakcija Prayer Time na osnovu navedenih izvora.







